Djetinjstvo

Jabuku još pamtim, rešetkaste dane
što sjeckaju vjetar u rupčiće zvuka.
Mehku večer s neba spušta blaga ruka
koja srce nutka na dlane da stane.

Očeva je šutnja teža od brijega
što se o dom krhki naslanja u noći.
Mjesec zategnuti dvoji kamo poći
ako mu ne mahnem prije svog bijega

u san… k majci, doma, u kojemu ona
premješta svjetlost s prozora na lica
ukućana i na krilat zlatnih ptica

dok slijeću na krov s njena groba, ko na
traci sunca da su pokreti i glasi
kojim mati ocu suhu šutnju kvasi…

14.8.2003.

Skrušene riječi

Kruh, krušnost, Kruševo, skrušene riječi
padaju po stolu ko rasuto lišće…
Svaku blago stišćem međ prstima, čišćem
nadajuć se zraku što me sveg liječi.

Ali, nije čišće neg čistije – utom
jezički čistunci protutnjaše glavom.
Prhnuše riječi nad pregorkom kahvom.
U srok sam ih jedva utjerao prutom.

Kruh je zalog svakoj bešici i grobu.
U krušnosti tvari njušimo osjete.
Kruševo je krug mom djetinjemu dobu

uslijed kojeg me se poreznici sjete
pa za nostalgiju naplaćuju globu:
riječima guleć Ahilove pete.

16.8.1998.