Jabuku još pamtim, rešetkaste dane
što sjeckaju vjetar u rupčiće zvuka.
Mehku večer s neba spušta blaga ruka
koja srce nutka na dlane da stane.
Očeva je šutnja teža od brijega
što se o dom krhki naslanja u noći.
Mjesec zategnuti dvoji kamo poći
ako mu ne mahnem prije svog bijega
u san… k majci, doma, u kojemu ona
premješta svjetlost s prozora na lica
ukućana i na krilat zlatnih ptica
dok slijeću na krov s njena groba, ko na
traci sunca da su pokreti i glasi
kojim mati ocu suhu šutnju kvasi…
14.8.2003.
No comments:
Post a Comment